Jedan mail koji sam dobio kao promociju jednog ljevičarskog časopisa, (koji ovom prilikom ne želim da reklamiram) podstakao me da se posvetim razmišljanju o pravima kategorije ne-ljudi.
Prava životinja se često predstavljaju kao veoma problematična kategorija. Govori se nadugo i naširoko, kako je nemoguće izjednačavati u pravima ljude i ne-ljude (kako ih u svojoj knjizi „Specizam“ Joan Dunayer zajedničkim imenom naziva, izvor; http://www.prijatelji-zivotinja.hr/index.hr.php?id=1519) zbog njihove razlike u intelektualnim sposobnostima. U prevodu: Nisu ljudi pa ih rokaj.
Tu na scenu stupa Kvaka 22 definisanja čovjeka. Problematika se otvara kada se pokrene rasprava o sličnosti u intelektualnom spoznavanju okoline koja postoji između ne-ljudi i „duševnih bolesnika“ u ljudskom rodu (moram napomenuti da moje mišljenje o postojanju „duševne bolesti“ kao takve zahtjeva detaljniju razradu). Već na prvi pogled sličnost je očigledna; i jedni i drugi ne spoznaju svijet oko sebe na način kako to radi većina pripadnika čovječanstva. Različiti jesu, ali stavlja li ih to van okvira prava u koja vjerujemo da su za pripadnike ljudskog roda neotuđiva? Koji je kriterijum na osnovu koga se prava dodjeljuju?
Da pojednostavim. Dozvoljeno je ubiti nekoga, jer nije čovjek. Homo sapiens? Znači li to da je dozvoljeno izroštiljati nekog šizofreničara, zatvoriti ga u kavez, nabiti ražanj ili špricati botoksima i šta-ti-ja-znam-čim da bi se frajle sa Beverly Hillsa dobro osjećala i u svojim devedesetim i stopedesetim godinama izgledala kao da ima sedam? Je li ozvaničeno da mogu da oderem kožu bakici koja je počela da žvaće makaze i ne prepoznaje okolinu zbog senilnosti, a zatim od nje napravim fin mantilić za jesen? Don’t just read, think about it.
Slično tome, i u igri rađanja po mom mišljenju krajnje okrutno, postoje ljudi koji se rode bez čula. Ne mogu da vide, čuju, dodirnu… Njihova predstava života je mrak bez primjesa Platona, EKV-a, boja i mirisa. Je li dozvoljeno pored tekovina društva na ovom stadijumu na kome je sada, napraviti spartanski rez i baciti ih sve u tajgetske provalije? Nisu ništa od onoga što ih po svakoj mogućoj definiciji čini čovjekom, ali ih to što dišu svakako čini živim bićima. Živo biće je ono što treba da bude suštinska činjenica koja se uzima u obzir pri dodjeli određenih prava ovome ili onome.
Dolazi li period kada će čovječanstvo, nakon što se prije dvjesta godina oslobodilo umnog ropca u kome su robovi bili alatke (a često i manje vrijedni od toga), shvatiti novu istinu koja se ovim veoma lakim misaonim eksperimentima lako nameće?
Na kraju bih podjelio sa vama cijeli citat koji sam pročitao u gorelinkovanom članku i koji me natjerao da se zamislim:
Kad god vidite pticu u kavezu, ribu u posudi ili ne-ljudskog sisavca na lancu, gledate specizam. Ako vjerujete da pčela ili žaba imaju manje prava na život i slobodu negoli čimpanza ili čovjek, ili smatrate da su ljudi superiorni drugim životinjama, potpisujete specizam. Ako posjećujete vodene zatvore i zoološke vrtove, idete u cirkuse gdje se izvode “točke sa životinjama”, nosite ne-ljudsku kožu ili dlaku, ili jedete meso, jaja ili proizvode od kravljeg mlijeka, vi prakticirate specizam. Zagovarate li ‘humanije’ klanje pilića ili manje okrutno zatočivanje svinja, vi održavate specizam.’ – Joan Dunayer (Specizam 2004.)
Dobar! Pogodio sustinu.
Hvala Coa.
Povratni ping: Специзам « Николин блог